Živio sam mirnim životom čovjeka koji se odvijao na relaciji kuća – posao – crkva, ali odjednom dolazi velika promjena, odjednom je sve 200 na sat.
Kad su Tunjo Šarić i Vlado Dean krajem 1989. godine došli pronaći me, jer su moje ime našli na popisu prvih članova HDZ-a s tog područja, te me obavijestiti o inicijativnom odboru za osnivanje HDZ-a, nisam ih pitao ništa. Uglavnom, kad su se pojavili kod mene, kao napeta puška čekao sam na akciju. Bilo je dovoljno minimalno vrijeme za dogovor, barem tako je izgledalo mojoj supruzi.
Više od trideset godina na prostoru županjske Posavine, a isto tako i na prostoru bosanske Posavine, jako nedostaje istina o 1991. godini. To je glavni razlog zašto sam se prihvatio pisanja iako imam parezu desne ruke kao posljedicu non-Hodgkinovog limfoma.
Dakle pišem samo lijevom rukom, naravno prilično sporo i na početku mi se činilo da mi je to nedostižno. Ali zbog ljudi koje sam predvodio 1991. jedna po jedna stranica je nastajala i sve je izgledalo izvjesnije.
U srži interesa mi je rasvjetljavanje istine o ratnoj situaciji na ovom prostoru, a posebno o akciji na selo Mirkovce 22. srpnja 1991. To je za mene, kao i za žitelje cijele županjske Posavine, bila velika tragedija, kakvu nisu stanovnici županjskog kraja doživjeli ni u vremenu 1941.-1945.
A tada su Vladimir Šeks i ljudi oko njega, koji su skupa s njim bili krivci za tu tragediju, u isto vrijeme mene nastojali okriviti za isto iznoseći podle laži.
Da nisam došao na taj prvi sastanak HDZ-a vjerojatno bi se događaji u općini Županja odvijali sasvim drugačije i u projekciji mogućih alternativa jednostavno bih se smrzao od užasa kad samo pomislim koji su besprizorni likovi mogli biti na mom mjestu.
A kada sam odlazio iz vlasti, vrlo brzo sam vidio da me je Bog izvukao iz svega, jer što bih radio među lopovima iz vremena 1992. godine, kad je počela pljačka Hrvatske.
Vjerojatno bih se takvima suprotstavio, a oni bi me za razliku od Šeksa, koji je to planirao učiniti, stvarno likvidirali. Recimo, podletio bih automobilom pod kamion, ili slično.
Ovo je priča o meni, čovjeku na funkciji predsjednika Skupštine općine u Republici Hrvatskoj, koji pošteno radi svoj posao vođen kršćanskim načelima te tako dođe na udar najgorem ološu na čelu s Šeksom. Ova priča može biti pouka svakom tko želi služiti svom narodu, pri tom provoditi Isusov nauk, kako će sigurno vrlo brzo doći u sukob s UDB-ašima, lopovima, profiterima i mafijašima.
Je li to sve bilo slučajno, ostavljam čitateljima na prosudbu? Osobno u tome vidim prst Božji ili što ljudi kažu prst sudbine.
Ivan Zovak