Knjiga „Slučajni predsjednik“, koju je napisao Ivan Zovak, daje uvid u važna društveno-politička zbivanja na području grada Županje i okolice od 1989. do kraja 1991. godine.
Autor knjige je u tom prijelomnom trenutku hrvatske povijesti obnašao vrlo odgovornu dužnost predsjednika Skupštine Općine Županja te dužnost predsjednika županjskog Općinskog odbora Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).
Ivan Zovak, zajedno sa svojim suradnicima, morao je tada donositi vrlo važne odluke jer je to bilo vrijeme velikih političkih i društvenih promjena na području bivše Jugoslavije. To je vrijeme prelaska iz jednostranačkog socijalističkog u višestranački demokratski politički sustav. To je vrijeme kada Komunistička partija, jedina politička stranka u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), prestaje postojati, te se na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj pojavljuje više političkih stranaka s hrvatskim predznakom.
Ono što je najviše obilježilo razdoblje o kojem je riječ u ovoj knjizi je svakako Domovinski rat i obrana Hrvatske od svirepe oružane agresije Srbije i Crne Gore, provedene uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA) te pobunjenih Srba u Hrvatskoj, na slobodu i opstojnost hrvatskog naroda i države.
Prema popisu stanovništva, Općina Županja imala je 1991. godine oko 49.000 stanovnika, a danas na području ove bivše općine postoji jedan grad (Županja) i osam općina (Babina Greda, Bošnjaci, Cerna, Drenovci, Gradište, Gunja, Štitar i Vrbanja).
Na osnivačkoj skupštini za općinu Županju, Ivan Zovak izabran je 17. veljače 1990. za prvog predsjednika županjskog HDZ-a, a od 22. svibnja 1990. do 31. siječnja 1992. obavlja funkciju predsjednika Skupštine općine Županja. Do ustroja 131. brigade HV- obnašao je I. Zovak i dužnost zapovjednika obrane općine Županja.
U uvodu svoje knjige Zovak navodi kako je zbog bolesti bio primoran napisati ju samo lijevom rukom prilično sporo: „Na početku mi se činilo da mi je to nedostižno. Ali zbog ljudi koje sam predvodio 1991. godine jedna po jedna stranica je nastajala i sve je izgledalo izvjesnije“.
Knjiga „Slučajni predsjednik“ je u velikoj mjeri memoarskog karaktera, jer autor piše u prvom licu. Kao jedan od ključnih političkih aktera na županjskom području, Ivan Zovak u ovoj knjizi u najvećoj mjeri piše o događajima u kojima je sam sudjelovao te zapravo u knjizi svjedoči o istima. Mnogi opisani događaji potkrijepljeni su priloženim dokumentima iz toga vremena, pa na taj način većina sadržaja dobiva još više na „težini“ i relevantnosti.
Autor nije imao pretenziju monografski i/ili znanstveno obraditi teme kojima se bavi u svojoj knjizi, već pretežno dati svoj pogled na zbivanja u kojima je sudjelovao ili koja su se u velikoj mjeri ticala njega osobno. S obzirom na funkciju koju je obavljao (predsjednik SO Županja i predsjednik OO HDZ-a Županja), događaji u kojima je autor sudjelovao te odluke koje je donosio u velikoj mjeri su oblikovali svakodnevicu stanovnika županjske Posavine od 1990. do 1992. godine. Zato su autorovi iskazi i njegova vlastita sjećanja na dane „ponosa i slave“, u vremenu rađanja samostalne Republike Hrvatske, važni za sagledavanje brojnih povijesnih događaja na području Županje i okolice.
Sadržaj knjige podijeljen je na 12 tematskih cjelina. Najopsežnija poglavlja odnose se na sljedeće teme: demokratske promjene u Županji 1989. i 1990. godine; suočavanje s problemima u administraciji i s gospodarskim (ne)prilikama na području SO Županja; pripreme za obranu od srbijanske agresije; rat u Županji i Slavoniji 1991.; slučaj pogibije deset Županjaca u Mirkovcima 22. srpnja 1991.
Sam autor uvodno u knjizi navodi: „U srži interesa mi je rasvjetljavanje istine o ratnoj situaciji na ovom prostoru, a posebno o akciji na selo Mirkovce 22. srpnja 1991. To je za mene, kao i za žitelje cijele županjske posavine, bila velika tragedija, kakvu nisu stanovnici županjskog kraja doživjeli ni u vremenu 1941.-1945. godine“. Radi se o akciji hrvatske vojske u selu Mirkovci, pored Vinkovaca, od 22. srpnja 1991. koja je završila neuspješno i u kojoj je deset hrvatskih vojnika iz Županje smrtno stradalo. Zovak je značajan dio knjige posvetio ovoj neuspješnoj akciji te prozivanju osoba, s hrvatske strane, za koje smatra da su odgovorne za njezin tragičan ishod.
Ivan Zovak najodgovornijim za smrt deset Županjaca smatra Vladimira Šeksa, jednog od tada najutjecajnijih hrvatskih političkih dužnosnika, a koji je u ljeto 1991. obnašao dužnost predsjednika Kriznog štaba istočne Hrvatske. U svojoj knjizi je vrlo kritičan prema Šeksovoj ulozi u toj akciji, ali i prema njegovom utjecaju na društveno-politička zbivanja na području županjske Posavine.
Svoj animozitet i netrpeljivost prema Vladimiru Šeksu u svojoj knjizi Ivan Zovak ne pokušava sakriti niti ublažiti već ga otvoreno proziva:
Poslije akcije, kad su Matej Janković i još neki Šeksovi puleni širili priču kako je gardiste iz Županje u Mirkovce poslao Ivan Zovak, jasno je bilo što je želja i namjera ove akcije. Da izginu Županjci i da preživjeli budu kivni na Ivana Zovka te da ga ubiju. Takvo što mogao je smisliti samo, najblaže rečeno, monstrum poput Vladimira Šeksa. Pitao sam se poslije zar nije jednostavno mogao ubiti mene, a ne žrtvovati mojih deset momaka za postizanje tog cilja. Prošlo je nekoliko godina dok sam to saznao. Dečki iz Cerne su me na nekom skupu pitali znam li da su oni tada mene htjeli ubiti? Rekao sam da sam saznao, da bi bilo grozno da su me ubili moji dečki, ali što se može. To svaki obični vojnik zna, a Pejić je rekao kad oslobode Mirkovce bit će im otvoren put za Vukovar te je kod mene u kancelariji u Županji tražio na karti Strošince u Babinoj Gredi. Ali Šeks ga je stavio za zapovjednika obrane istočne Slavonije.
Kod opisivanja demokratskih promjena u Županji 1989.-1992. godine, autor često u knjizi spominje pripadnike bivše UDB-e kao važne aktere u kreiranju političko-gospodarskih događanja toga vremena:
Dakle, mene su okrivljavali da sve nazivam UDB-ašima, rekao sam im: ‘Ne sve, samo vas koji jeste’. A doći do toga tko su UDB-aši najbolje je poći unazad te vidjeti tko se okoristio u i nakon rata, tko je “jamio” tvornice ili postao direktor? Tko centar grada skupa s nekretninama? Tko ergelu konja skupa s hacijendom? Tko mjesto direktora u banci iako je profesor književnosti? Tko stotine hektara zemlje – to su UDB-aši očevidno.
Autor u knjizi donosi puno preslika dokumenata, citata, ali i prijepisa političkih govora. Tako se Zovak u knjizi osvrnuo i na prvu godišnjicu osnutka Općinskog odbora HDZ-a Županja kada se 17. veljače 1991. u sportskoj dvorani okupilo oko 3.000 ljudi. Ovaj je događaj autoru bitan i zbog očeve prisutnosti jer u knjizi često ističe utjecaj svoje obitelji na njegov politički razvoj.
Autor je u knjizi više puta spomenuo članove svoje obitelji, suprugu i djecu te svoje roditelje, braću i sestre:
Početkom kolovoza bio je iz Vinkovaca upućen autobus PHR-ovaca (Prvi hrvatski redarstvenici) u Zagreb, među njima i moj najmlađi brat Nenad (24 godine). Tada nisam mogao znati hoće li njegov odlazak biti dobar ili loš potez. U to vrijeme, kad smo sva četiri brata bili uključeni u obranu, sjećam se da je moja majka rekla: ‘Bože dragi, valjda mi neće sva četvorica poginuti’. Kad mi je brat Nenad bio na Trpinjskoj cesti i kad sam mu slao gaće i sapun, mislio sam da sam brata zeznuo što sam ga poslao na taj prvi autobus.
O nekim izazovima koji su došli s obnašanjem funkcije predsjednika Skupštine Općine Županja te aktivnostima koje je provodio tijekom svoga mandata, Ivan Zovak je u knjizi napisao:
(…) Županjske su priče kružile pa je tako pukla priča, koju je naša prijateljica čula od kolegice u trgovačkom poduzeću Posavina gđe Sare, kako ‹Zovkova žena vozi općinski BMW na pijacu i u trgovinu›. Nebitno što je moja žena tek 2005. godine položila vozački i što su je svaki dan mogli vidjeti kako na biciklu obavlja kupovinu (…).
(…) Sve akcije, počevši od prvih dežurstava pa do podjele naoružanja rezervnom sastavu policije, bile su dosljedno pokrivene odlukama nadležnih tijela (Savjeta za Narodnu obranu, Izvršnog vijeća, Skupštine općine ili kasnije Kriznog štaba). Prva naoružana jedinica, tzv. A-ešalon, koji je pripadao rezervnom sastavu policije, brojala je trideset pripadnika, a formirana je krajem ljeta 1990. godine. Osim istih, naoružani dugim oružjem tada su bili jedino lovci, koje smo organizirali putem tadašnjih Mjesnih zajednica ili Lovačkih društava (odnosno kombinirano). Prema sačuvanoj evidenciji iz Ureda za obranu, 24./25. listopada 1990., ili godinu dana prije formiranja 131. brigade HV-a, došlo je u Županju 920 komada kalašnjikova i istu noć je podijeljeno njih 864 rezervnom sastavu policije, po unaprijed priređenom popisu i to na tri punkta (…).
(…) Da je organizacija obrane bila dobra u Općini Županja najbolji dokaz je da nije osvojen niti pedalj teritorija, a brigada je formirana za nekoliko dana. Jedan napis iz Glasa Slavonije od 26. rujna 1991. godine to je i zabilježio pod naslovom “Pravi recept obrane”. U isto vrijeme Mile Dedaković je pričao kako se Županjci uopće ne žele pozabaviti organizacijom obrane. Šeks je imenovao Krizni štab od nekompetentnih i neovlaštenih osoba, npr. i privatnih advokata, valjda da bi dezorganizirao obranu. Drugog razloga ne vidim. Radio-postaja Županja uvelike nam je koristila kako za obavješćivanje i smirivanje pučanstva, tako i za dezinformiranje neprijatelja. Opremanje rezervne policije, pripadnika ZNG-a i objekta za smještaj ZNG, kao i troškove boravka postrojbi na položajima, snosila je Skupština općine. Financirana je i izgradnja skloništa jer u Županji i mjestima županjske Posavine uglavnom nije bilo podruma. Gospodarstvo Općine Županja dalo je veliki doprinos u financiranju priprema za obranu, a znatna pomoć pružena je i Općinama Vukovar i Vinkovci (…).
(…) A kada sam odlazio iz vlasti vrlo brzo sam vidio da me je Bog izvukao iz svega, jer što bih ja radio među lopovima iz vremena 1992. godine, kad je počela pljačka Hrvatske (…).
Kod memoarskih djela postoji opasnost da se autore optuži kaka pišu svoja sjećanja prvenstveno s ciljem „borbe za bolju vlastitu prošlost“ jer subjektivno prikazuju događaje o kojima pišu te (ne)svjesno zaobilaze teme koje im mogu naštetiti. U kojoj je mjeri Ivan Zovak objektivan u iznošenju svojih sjećanja ili subjektivan u opisivanju mana pojedinih aktera ove knjige ostaje svakom čitatelju ponaosob da ocjenjuje.
Autor Zovak je nerijetko oštar u izboru riječi kojima opisuje, po njemu, loše postupke osoba koje je susretao na svome političkom ili privatnom putu tijekom tih godina koje prikazuje u svojoj knjizi. Nije se libio prikazati i optužbe na svoj račun, pa je tako u knjizi donio i više takvih dokumenata.
Mnogi od aktera zbivanja o kojima je riječ u knjizi i danas su živi te mogu osporavati Zovkove navode, no način autorovog pisanja sugerira da je on itekako svjestan težine svojih riječi i stoga se ne libi upotrebljavati teške „kvalifikative“ kojima optužuje pojedince za njihove postupke. Smatra da su njegove optužbe dovoljno dokumentirane, a i sam je spreman braniti svoje teze. Pojedine imenovane aktere iz knjige naziva izdajnicima, ološem, zločincima, monstrumima, pijancima, udbašima, kriminalcima, mafijašima itd.
Takav način opisivanja ljudi može djelomično zasjeniti sadržaj knjige, ali zbog velike količine podataka (datuma, imena osoba, konkretnh događaja…) koje autor donosi, knjiga „Slučajni predsjednik“ je nezaobilazni izvor za proučavanje povijesti županjske Posavine od 1990.-1992. godine.
Nažalost, do danas ovo razdoblje hrvatske povijesti koje obuhvaća knjiga Ivana Zovka na području Županje i okolice nije adekvatno istraženo jer je premalo o tome knjiga i/ili stručno-znanstvenih radova objavljeno. Zato ova knjiga može biti poticaj i drugim društveno-političkim akterima iz toga vremena, sa područja županjske Posavine, da objave svoja sjećanja i daju kulturno-povijesni doprinos zavičaju iz kojeg dolaze. Pa ako treba i „knjigom na knjigu“.
Domagoj Zovak